Ne budi plači pi..a ❣️

Kako započeti ovaj blog?

Možda da prvo posložim svoje emocije?

Pa da započnemo....

Odlazak doma uvijek nosi svoje olakšanje ali i dodatnu bol.

Jer sa svakim "Dobrodošla" slijedi i "Doviđenja ", zar ne?

Ili možemo obrnuto čitati što bi bilo optimalno.

Ovo je prva godina gdje neću biti doma za Božić,  a emotivcu kao meni to dosta teško pada.

Sva tradicija, sve uspomene koje gradimo već godinama, mamina kuhinja, tatino njurganje,... ove godine neću doživjeti.

Ali ako je to ono najgore što se treba desiti neka je.

Svemir me je i ovaj put odlučio nekim čudom nagraditi pa sam tako samo 3 dana nakon maminog rođendana došla u svoju Rijeku.

Odradila sam seminar koji sam dugo željela i postala sam brico 🤣

Čudno li je to kako te nakon 20 godina rada većinom samo sa ženama život odnese u sasvim drugom smjeru.

Ali vratimo se na temu.

Svaki odlazak od doma za mene je dosta emotivan, ali ovaj me je dotukao.

U nedjelju nakon večere sa svojom sekom sjela sam pored mora.

Bio je mrak, kao svaki put do sada u tim trenucima pričam sa morem (nisam pukla, sve je ok) i na taj način tražim svaki komadić onoga na čemu mogu biti zahvalna. Ima puno stvari na kojima sam zahvalna, moja zahvalnost ide u beskraj ali taj put sam bila ljuta na samu sebe.

Nisam mogla pronaći zahvalnost za bol koju sam taj put osjećala.

Pokušavajući kontrolirati svoje emocije ja sam se slomila.

Znate ono kada kažu da vam duša plače.

Ovo je bilo gore o toga, cijelo tijelo mi se treslo, pokušavala sam se skulirati i nisam našla način.

Sve to obrađivala sam sama samcata.

Naravno da sam mogla nazvati bilo koga od svojih ljudi i nema uopće priče o tome da netko nebi došao, ali trebala sam samoću u tim trenucima.

Pogled mi je švrljao posvuda.

U kamenje pored mene, u more, u predivna svijetla Opatije, na Učku, na Cres, svagdje ga je bilo...

Jedino što sam osjećala bile su suze.

Hladnoću nisam ni osjetila iako je bura bila dosta jaka.

Odlučila sam se sabrati i sjesti u auto.

Sva sreća pa sam učila tehnike disanja koje su mi pomogle smiriti se i vratiti se na početno stanje.

U glavi sam vrtila slike svega što me je ovaj put obradovalo i učinilo sretnom.

I bilo je lakše, mrvicu je.

Na taj način odradila sam nešto za sebe, opet.

Opet sam naučila samu sebe svemu što sam čitala.

Ali znate, iako je to već veći nivo,  jer budimo iskreni nije lako manipulirati emocijama i stavljati ih na "mjesto" pogotovo ako smo cijeli život prepuštene istima, mi svi trebamo jednu osobu da te pogura malo naprijed .

Osobu na čija se leđa povremeno možeš osloniti..

Došlo je jutro i krenula sam za Zg na aerodrom.

U autu smo bili tata i ja, mama nam je mahala sa suzama u očima iako dolazi za Novu godinu tu.

Krenuli smo, a tata je točno znao što treba raditi.

Pričao mi je, cijelim putem mi je pričao. Nisam ga pola toga čula jer mi se vraćao osjećaj onog "doviđenja " ali u pozadini sam ga čula.

I onda shvatiš...

Možda ti neće reći  "kćeri i meni je teško " ali će to točno određivati na pravi način.

I onda shvatiš da ti mama koja te gleda na video poziv dok čekaš da odeš sa aerodroma neće reći "Nina moja, teško mi te je gledati" nego će reći "Ne budi plači pi..a " 

I onda shvatiš da ti brat neće reći "Seko vrati se" , nego će te zamoliti da okitiš njegov bor prije Božića.

I onda shvatiš da svatko ima svoj način za biti pored tebe, uz tebe i za tebe.

Prevrtiš film, vratiš se na mjesto ( u svojoj glavi) na kojem si bila jučer i kreneš se smijati jer znaš da si našla način da ne budeš više ljuta što odlaziš. 

Vratiš se u taj zagrijani auto pored mora i naučiš samu sebe biti gdje god želiš , u kojem god trenutku da želiš i sa kime god da želiš.

Naučiš biti jak i hrabar.

Za sebe i za sve njih.

A doma....

Tamo čemo se uvijek vraćati, zato se i zove dom.

Mjesto od kuda je sve počelo i mjesto gdje sve završava.

Do sljedećeg čitanja.

Sa ljubavlju,

Diana