Mojoj djevojčici <3

Kako započeti ovaj blog,  a da uspijem zaustaviti suze ponosa?

Bio je sunčan dan i sve je počelo u 6 ujutro kada su mi trudovi krenuli.

Točno u 18:20 u ruke sam primila malo, čupavo i mirno stvorenje uz riječi  "Čestitam mama, dobili ste zdravu djevojčicu".

Moj život, moja Vita došla je na ovaj svijet.

Odavno sam rekla da bi se o njoj knjiga mogla napisati, a ja sada ostavljam trag svoje ljubavi tebi moja malena.

Mislila sam da je biti majka nešto jako jednostavno, ali me majčinstvo naučilo baš suprotno.

Naučila sam da nemam pojima što je to život, da neznam tko sam zapravo ja i koliku snagu imam u sebi.

Nakon Vitine prve godine mi smo koračale same kroz život.

Uz nju to nije bilo teško.

Ta mala čupavica velikih očiju, ogromnog osmijeha bila je moja zvijezda vodilja.

Sve što sam u životu radila, radila sam za nju.

Htjela sam da primjerom uči kako se može sve iako je teško, a na kraju je ona mene to naučila.

Kakvog li preokreta.

Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam nju i ta dva kofera uzela u ruke i krenula.

Bilo je trenutaka kada sam se lomila, a ona bi me pogledala i tim malim rukicama uhvatila za obraze.

Nije znala pričati, a imala sam osjećaj da mi očima govori "Sve je ok mama, na dobrom si putu i nisi sama".

Imala je 2,5 godine kada mi je nosila banane i čašu vode da ozdravim.

Imala je 3 godine kada mi je u lonac napunila vodom, stavila povrče i jedan batak kako bi mi skuhala juhu.

3 TAKO MALE GODINE!!!

Sjećam se, nije bilo te osobe kod koje je otišla a da se doma nije vraćala trčeći u zagrljaj svojoj mami.

Ta mala djevojčica morala me je moći pratiti u stopu kroz vrijeme zvan život i nije joj bilo lako.

Sve smo skupa prošle...

Od borbi, spavanja na madracu na podu kako bi se osamostalile, penjanja na stol jer smo vidjele miša u kući, preseljenja u novi stan, kuhanja toplog obroka za nju dok sam ja jela jednu pizzu 3 dana do života u predivnom naselju punom dječice i novog doma sa njenom vlastitom sobom.

Kakav je to uspijeh bio za nas. Ona se nikada nije žalila za ništa, pratila me je herojski a nije bilo jednostavno.

Znate, najteže mi je bilo nakon preseljenja u Njemačku.

Želiš djetetu stvoriti bolju budučnost a ni ne uzimaš u obzir kako to može zaista biti teško.

Ona je i to nadmašila.

Došla je tu bez da zna reći dobar dan.

Bila je sama. Od predivnog djetinjstva punog igre, društva, rituala, treninga,... došla je u potpuno novi svijet i krenula ispočetka.

Dijete koje je marendalo samo, učilo gradivo za koje nije ni znala što uči do dolaska doma bez prijatelja koji te čekaju na ulici da napišeš zadaću i kreneš se igrati.

Moja vita je i tada pokazala kako sve može.

I naravno emotivno je pala, a ja sam mogla samo stajati sa strane i smišljati što i kako napraviti da joj pomognem.

Ono što sam naučila po 100-ti put je da prisutnost roditelja,ljubav i razgovor koji čuda mogu napraviti.

U Hr su nam rekli da je dijete u početnoj depresiji i da treba pomoć psihijatra.

Nikad neću svoju reakciju zaboraviti. Iako u laganoj panici, sjela sam sljedeće jutro sa sobom i samo sam se nasmijala.

Znala sam da njoj ni ta "dijagnoza" nije ni do koljena.

Otišla sam do doktora i rezervirala sam termin za razgovor.

Kada je taj razgovor bio gotov doktor je rekao ono što sam i sama znala , točno ovim riječima "Mama vaša kćer je imala šok i to je normalna reakcija, ali morate znati da se radi o djetetu koje nije lako slomiti i ovo je samo škola koja će ju učiniti jačom. Kada god me trebate tu sam, ali njoj samo treba zaokupiti pažnju i dati joj prostora. Dajem joj par mjeseci i ona će biti odlično."

Točno tako je i bilo...

Razvalila je kao največi borac!

Čak bi i sama rezervirala termin kako bi otišla razgovarati sa nekim tko ju baš nezna ( sama došla do zaključka)

Pokazala je tko je šef njenog života.

Ma kakvog li ponosa i olakšanja za mene kao majku.

Vitice moja, pišem ovo da bi ostavila trag u beskraju.

Taj trag koji će možda još nekom djetetu ili majci pomoći i dati nadu da se sve može kada u ruci držiš ruku istu svojoj.

Osmjehu moj..

Hvala ti što si tako mala bila toliko zrela, što si svaku moju odluku podržavala, što si iako u strahu uvijek našla način da se digneš.

Mišo moj, hvala ti što si ti mene naučila kako je sve moguće kada u životu imaš želje.

Hvala ti golubice moja što sam ti uvijek bila na prvom mjestu, što si mi se uvijek vraćala, što i dan danas nedaš da se o meni loše priča.

Hvala ti što nedaš da mi jedna vlas sa glave padne, kako bi se reklo.

Uvijek me braniš i paziš.

Hvala ti što mi iskreno kažeš i upozoriš kada netko nije dovoljno dobar i tako si uvijek u pravu.

Ti si predivna, pametna, empatična , hrabra osoba.

Molim te nemoj nikada dati da te netko promjeni.

Ja, Gogo i seka ćemo uvijek biti tu za tebe.

Dovoljno daleko kako bi sama mogla stvarati svoj put, a dovoljno blizu da budemo tvoj stup kako nebi nikad pala.

Djevojčice moja, kao i do sada što si radila i borila se za sebe tako i nastavi.

Kada znaš da si u pravu ma viči ako treba ja ću ti kupiti razglas :)

To mi je tvoj najdraži dio karaktera, nedaš na sebe.

Svaki cilj koji si zacrtaš vjeruj u njega, jer ja znam da nema toga što ti ne možeš.

I sama si to dokazala!

Sebi i meni.

Želim ti zahvaliti na svakoj noći koju smo skupa prospavale, na svakom izletu što si uživala samnom, na svakoj avanturi života što si bila uz mene, na svakoj obrisanoj suzi. na svakom zagrljaju i svakome "VOLIM TE MAMA!"

Mogla bi nastaviti do sutra, ali stat ću tu.

Jedva čekam vidjeti što nam život nosi, a sa sigurnošću mogu reći da me nije strah dokle god imam tebe da koračaš samnom.

Nedam na tebe, branim te i štitim te.

Dokle god dišem nema te osobe koja će te moći povrijediti.

Tvoj sam štit zauvijek.

Volim te moje prvo.

Sretan ti 13. rođendan. 

Tvoja majka.