Danas nećemo previše pametovati.
Bar se nadam :)
Danas želim sa Vama podijeliti jučerašnje misli i zaključke koje su se desile tokom planinarenja na NP Paklenica.
Naime, svaki put kada sam u prirodi doslovno ne želim otići iz nje.
Neznam zašto ali to mi se dešava samo tu u Hrvatskoj.
Daleko od toga da priroda u Njemačkoj nije lijepa a pogotovo taj dio gdje sam ja, ali dom je ipak dom.
Dali je to do toga ili do nečeg drugog ja zaista neznam, ali znam da kada vidim taj naš kamen, livade i šume, uzbrdice i nizbrdice doslovno poludim.
I moji bližnji samnom jer svakih 50 m vičem " Ajme kako lijepo, vidi kako je lijepo!"
Okretanje očima na veliko 😄
Ali ja kao ja, nije da se previše obazirem.
Uglavnom, šetajući jučer Paklenicom došli smo za cca 2,5 h do vrha .
Možda bi to bilo i prije ali smo imali malo njurgalo od 5 godina koja je bila veliki izazov nasprem prošle godine kada smo se kao kraljevi penjali sami.
Hvala tata na čuvanju djeteta, možeš i sljedeće godine.
Ja i fokus na temu, Diana vrati se!
Znači do gore nam je trebalo 2,5 h i kad smo stigli na svoju zasluženu klopu u dom Ramića ( Ramića dvori ) dočekala nas je kao i prošle godine jedna predivna teta.
Ja joj neznam ime, možda mi je i rekla ali moj kapacitet za pamćenje imena je sa godinama sve manji i manji. 🙃
Nakon što smo sjeli i naručili hranu, vidjeli smo kako dolaze sve potrepštine što za njihov život, što za restoran.
Bakse sokova, plahte, toaletni papiri, namjernice,....
Sve su to nosile mule ( mješanac kobile i magarca).
Moja Mia je bila sva uzbuđena što ih vidi iz bliza, a po prirodi je dijete koje obožava pomagati kada se nešto radi.
Tako nas je jučer lijepo navela da zasukamo rukave i nakon vrlo zanimljivog penjanja pomognemo ljudima u spremanju.
Tu je bio još jedan dječak od 9 godina (mislim da sam dobro zapamtila), ja i suprug te njih troje odozgora.
Svi smo skupa radili.
Iako se neznamo privatno, taj štimung koji su klinci napravili imam filing da nas je vratio u neku drugu dimenziju.
Dimenziju kada nam nije bitno koliko se dugo znamo, znamo li se uopće, tko si ili što si.
U dimenziju gdje je samo bitno međusobno si pomoći i uživati.
Kada smo završili sa pomaganjem i napokon pojeli naš tradicionalan fažol i gulaš sa njokima, počastili smo se sa svim troje deserta što je bilo u ponudi ( dobra stara štrudla od jabuka, tiramisu i cheesecake) jer zašto se samo ograničiti na jednom, degustirali smo 2 vrste domaće rakije, kupili ponešto njihovih proizvoda i uputili se nazad.
Ljudi moji, da vi znate kako sam se ja lijepo i ispunjeno osjećala.
Znojna, bez šminke, bez luksuza, sa prljavim tenisicama, žuljevima od dan prije, robom koja se sva smočila od znoja, ali filing kao da sam osvojila svo bogastvo ovoga svijeta.
Od kad sam bila mala nisam patila od skupocijenih stvari ili titula.
Živjeli smo jedno vrijeme u centru Rijeke, joj ne...
Nikako mi to nije išlo.
Smog, gužva, auti, hrpa ljudi, asfalt, ne i ne.
I nakon ovog odlaska u Paklenicu i vraćanja na tu malu plažu odmah pored kućice na Magistrali još sam više sigurna da sve ovo što radim, gdje radim i gdje sam trenutno, da je to sam dio života koji želim maksimalno iskoristiti kako bi mogla što prije ostvartiti život kakav želim.
Moj suprug uvijek kaže da je poanta raditi da bi živio, a ne živjeti da bi radio.
I vjerujem da smo svi toga svijesni, ali drugačije je kada to izgovoriš na glas.
Da se razumijemo, ja apsolutno podržavam osobe koje vole titule, velike pozicije, luksuz, skupocijene restorane,...
To nije loše i to treba tako biti.
Ime svega toga je balans, balans u svijetu.
Svi mi na kraju zaslužujemo imati, biti i raditi ono što nas ispunjuje.
A za mene je to mala kućica u nekoj uvali pored mora iza koje se prostire veliki i moćan Velebit, uz pokoje gradele sa obitelji i prijateljima, pjesmu dugo u ljetnu noć i obilje smijeha.
Držite mi fige da što prije uspijemo to ostvariti jer znam da hoćemo.
Kada je želja velika sve mogućnosti se otvaraju da se to ostvari.
Nadam se da i Vi imate svoj cilj i ono nešto što vas ispunjuje od glave do pete.
Do sljedećeg čitanja,
Diana
Kommentar hinzufügen
Kommentare