Kada bi bar sada mogli biti ovdje gdje sam ja.
Kada bi bar mogli vidjeti ljepotu ovog mjesta uz more.
San snova na plaži bez ljudi koja je točno ispod kućice, kućice koja priča najljepše priče.
Pa krenimo...
Jednom davno, na ovom svijetu postojao je mali dječak predivnih i velikih očiju.
Očiju iz kojih izvire nada, osmijeh iz kojeg izvire ljubav i ruku koje, koliko god male bile grle snagom malog heroja.
Ali znate, svemir zna nekada na jako teške načine testirati naše snage, a pogotovo snagu majke.
Tako je odlučio i sa nama. Maleni dječak je nakratko došao u našu obitelj i na jako težak nas način i napustio.
Bilo mi je 6 godina kada sam dobila brata po imenu Filip.
Filip je ljubav koji je ostavio trag.
Nedugo nakon rođenja otkrivena mu je leukemija.
Sa svega 2 mj Filipove starosti započela je njegova borba, borba mojih roditelja, ali i mene.
Dani boravka u bolnici, dani molitve, dani nade ali i dani ljutnje bili su pred nama.
Roditelji su bili prisiljeni puštati me samu doma kako bi što više boravili sa našim herojem.
A ja, malo dijete koje neshvaća dobro što se događa nisam puno pitala, jednostavno sam se prilagodilia situaciji i krenula u borbu na svoj način.
Trajalo je to i bilo je dosta teško.
Za sve nas.
Ali u svemu tome ima nešto lijepo iako se tada nije činilo tako.
Pored njega u bolnici je bio još jedan dječak.
Dječak koji nas je oborio sa nogu.
Taj isti dječak, jako malen bio je zaštitnik mojeg Filipa.
Pazio je na njega i bio mu je najbolji prijatelj.
Tada njegov, a danas moj.
I mogu samo pretpostaviti koliko je sve to bilo teško za naše majke, te sam sigurna da one cijelokupnu situaciju
gledaju iz drugačije perspektive ali sam ja već tada bila svijesna blagoslova u tom teškom vremenu.
Znate, desilo se par puta da moji nisu stigli po mene ili su iz nekog razloga trebali da me netko pripazi i tada bi moja teta Marina dolazila po mene.
Ta ista teta Marina je mama od mojeg prijatelja koji je bio zaštitnik mojeg brata.
Kako riječima opisati ljubav u očima kada bih ugledala njezin lik ispred sebe.
Šetale bi se do njezine zgrade i dobro pamtim da me je držala za ručicu.
Tu malu ručicu jedne frčkave curice koja je željna pažnje u tom ludom vremenu.
I imala sam ju.
Tada sam već shvaćala kako za svako zlo postoji i dobro.
Dobila sam još jednu obitelj uz koju sam osjećala mir.
Dobila sam kuću punu ljubavi i pažnje.
Dobila sam prijateljstvo koje me i danas prati.
Prijateljstvo koje me je učinilo boljom osobom.
Da nije bilo njih, možda bi iz svega toga izašla kao oštećeno dijete.
A ja sam iz svega toga izašla još jača i zahvalnija za sve što je bilo i za sve što dolazi.
Primjer koji mi je Filip ostavio je nešto što ne možeš baš lako objasniti.
Neznam niti jednu riječ koja bi to opisala, osjećaj koji bi osjetila, misao koja bi mi šaptala "Ok je, sve je to ok"
Nevjerojatno teško za usporediti.
Danas sam možda malo previše zaštitnički nastrojena prema svojim članovima obitelji apropro tog iskustva, ali neka je tako.
Takva sam jer sam osjetila ono najgore, vidjela ono najružnije i doživjela ono najteže.
Neznaju mnogi ( i bolje da je tako) što je to.
Ali da se vratim na zahvalnost u svemu tome.
Nakon sve te tragedije, jedini na odjelu koji nas je napustio bio je Filip.
Svi ostali su se izborili, ali znam da je i on.
Na svoj herojski način.
Način na koji se samo anđeli bore.
Nedugo nakon svega toga, moji su roditelji nastavili održavati kontakt sa roditeljima druge dječice.
Među njima bili su to i roditelji mojeg prijatelja.
Družili smo se puno, nastavljali smo graditi prijateljstvo i tako smo ja i on rasli skupa.
Baš tu gdje sa sada, u jednom malo mjestu na Jadranskoj magistrali stvarali smo nevjerojatne uspomene.
I danas se vraćam tu.
Sa svojom obitelji na tom mjestu vraćam sebe sebi.
Da nije bilo Filipa i da se nije sve to desilo ja danas nebi imala njih, ja tada nebi imala toplinu ljubavi koju su mi oni dali, ja tada nebi imala nekog tko je ono što je on meni.
Sigurna sam u to da kroz njega moj Filip živi.
U svemu se može pronaći nešto lijepo.
Čak i kada je najteže ja sam sigurna da dobijete nagradu za tu patnju i tugu.
Još tada sam sve vidjela očima zahvalnosti i dan danas živim tako.
Jedino to i priznajem.
Jučer je bio rođendan mojem prijatelju i ostavila sam mu poruku koju sam iz srca napisala.
Dijelim tu poruku sa Vama u nadi da ćete osjetiti koliko zahvalnost može biti jaka.
Ovo je za tebe Dominik, za svaku minutu što si bio tu i što si naš život učinio ljepšim.
Ovo je za tebe teta Marina.
Za svako držanje ručice, za svaki mili pogled, riječ utjehe i najljepše zagrljaje.
Misliš da se ne sjećam jer sam bila mala, ali to nije tako.
Možda ne pamtim svaki detalj, ali pamtim svaki osjećaj.
Jer kako si rekla jučer : "Sve kreće od emocije"
I to je zaista tako.
"Kada bi birala najljepše scene iz djetinjstva, u njima bi bio ti.
Kada bi birala najsmješnije scene svojeg odrastanja, u njima bi bio ti.
Kada bi birala kuću u kojoj sam stvarala jedne od najljepših uspomena, bila bi to tvoja kuća.
Kada bi me netko pitao za koga bih još cijeli svijet dala, bio bi to moj najbolji prijatelj.
Kada pomislim na tebe i na tvoju obitelj niste ni svijesni koliko sam zahvalna što vas imam.
I da moram opet birati uz koga bih rasla, rasla bih uz tebe."
Roditelji moji,
I vama jedno veliko hvala što ste njegovali to prijateljstvo i što što ste pazili da uvijek imam sve u tim teškim trenucima.
A tebi mama moja još jedno veće hvala što si mi pokazala snagu žene i majke.
Što si radila sve najbolje što znaš.
Hvala ti što si se rastrgana na sve strane i uz toliku bol herojski borila za svoju obitelj.
I hvala ti što si se dostojanstveno vratila odgajanju mene .
Ti si moj borac, moj primjer i moja kraljica.
Volim te❣️
Do sljedećeg čitanja,
Diana
Kommentar hinzufügen
Kommentare