To nije samo balončić, to je cijeli moj svemir ❣️

Sada kada sam napokon u miru, tišini i sa blogom ispred sebe, mogu se uhvatiti današnje teme.
I samo da odmah napomenem da je ovo dosta teška tema..
Pogotovo za sve nas koje se borimo sa nečim od čega ne možete nikada ozdraviti.
Ova tema nema sretan kraj, ali ima ono nešto što te učini puno jačom osobom.
Za sve vas drage moje.
Za sve vas koje se na te datume svojih termina sklupčate u krevet i isplaćete to.
Svake godine.
Za sve vas što ste mama jednom ili više anđelića tamo visoko gore, u nekoj drugoj dimenziji.

Bilo je to malo više od mjesec dana nakon dolaska u Njemačku.
Moj test je pokazao tu malu, plavu crticu na testu.
Iako u čudu jer mi je sa obje trebalo par mjeseci, ovaj put se trudnoća desila u tren oka.
I bila sam sretna.
Bila sam i zbunjena jer ono, opet sve ispočetka.
I nećemo se sada kritizirati kao "Pa šta si išla raditi dijete ako nisi spremna na pelene"
ili " Pa šta radiš klince ako voliš svoj komoditet itd, itd..."
Svi mi volimo popiti kavu na miru, otići trenirati, biti na miru kod frizera, prošetati same, ...
Nećemo se lagati da smo zbog toga "nemajke".
Ja sam se sa obje u bolničkoj sobi rodilišta u čudu divila ljudima koji voze aute jer su eto upravo sposobni za to, tako da...
Molit ću lijepo.
Vratimo se na temu.
Taj dan smo skakali od uzbuđenja.
Nikad neću zaboraviti osmijeh i pogled mojeg Gorana.
Onog Gorana koji nije uspio proživjeti moju trudnoću jer je išao za našim boljem sutra na drugi kontinent.
Onog Gorana koji je došao samo mjesec dana prije poroda,a sedmi dan nakon poroda otišao za ovim što živimo sada kako bi bile bezbrižne.
Bili smo uzbuđeni, ali to nije trajalo dugo.
Nedugo nakon počela sam krvariti i u 5. tjednu trudnoće smo izgubili našu bebu.
Doslovno sama na podu svojeg toaleta proživljavala sam trudove.
Sljedeća epizoda svima je kristalno jasna.
Sve je bilo ispred mene, doslovno sve.
Zahvalna sam jedino što je moja mala djevojčica spavala, a velika bila na igranju kod prijateljice.
Isplakala sam to, umrla i ponovno oživjela (doslovno), digla se iz kreveta, obrisala sam suze, dignula sam glavu i krenula.
Radi njih, ali i radi sebe.
Ponavljala sam si da nema smisla to što si radim jer mi ne služi isto kao što ne služi ničemu i za one koji su tu, koji me trebaju.
Otišla sam na sve moguće dodate pretrage i moranja.
Sve je bilo ok, kažu.
Ok? Što je tu ok si mislim?
Da, dobila sam i info da je trudnoća čudo.
To je kao odgovor na moje pitanje "Dali možda znate zbog čega bi se tako nešto moglo desiti obzirom da kod nas
u obitelji spontanih nije bilo? "
Ja sam dobila takav odgovor, čak ne ni stres je uzrok.
K vragu, pa nisam osoba koja nema već dvije zdrave trudnoće iza sebe.
Hallo, itko/ netko?
Dobro, neka im to bude.
Krenula sam lagano naprijed, krenuli smo.
Medicina nam je povrdila da se tijelo samo očistilo i da već nakon sljedeće menstruacije možemo opet probati.
I tako je bilo.
Ostavili smo strah iza sebe i pokušali.
Došao je ljetni godišnji i nismo uopće razmišljali.
Nakon 3 tjedna zajedničkog ljetovanja ja i cure smo produžile još 3 tjedna, a suprug se vatio na posao.
U međuvremenu ja sam opet nešto osjetila te sam si kupila test.
BUM!!
Trudna sam 1-2 tjedna kaže digitalni test.
I naravno, par dana nakon evo opet krvi.
Zvala sam mamu da ide samnom, to je ono što sam pričala.
Svi mi na kraju trebamo svojeg roditelj tu.
Nju nisu pustili u bolnicu jer su još na snazi bila pravila našeg divnog Covida.
Tamo su mi rekli da je hematom u igri, ali se osušio i to je nešto što nije zabrinjavajuće.
Dali su mi tablete za održavanje trudnoće i to je to.
Bilo je sukrvice i dalje ali dosta tamne boje pa kao to nije ništa što je bitno (možda opet neki stari hematom).
Sjećam se da sam došla u suzama, a jedna medicinska sestra starije dobi me je tješila uz riječi "Ne brini se dijete moje, ja sam svoju trudnoću
iznijela do kraja uz puno svakodnevne krvi, sve će to biti ok. "
Joj teta da ste bar bili u pravu.
Došla sam nazad u Njemačku nakon ta 3 tjedna i otišla sam kod ginekologice.
Koje li sreće kada mi je rekla "Mama vidite kako bebi srčeko kuca. "
Čak sam izabrala knjižicu za trudnice plave boje.
Oduvijek sam potajno htjela sina.
Zamišljala sam ga kao frčkavog mališu, velikih očiju na svoju mamu.
I još uvijek ga kao takvog zamišljam.
Da se razumjemo, obožavam biti mama svojim djevojčicama.
Ovo je samo jedna potajna želja o kojoj sam kao mala razmišljala.
Znate ono, za kojeg princa ćete se udati, u koliko velikoj kući ćete živjeti, ...
Moja sreća opet nije dugo trajala.
U 8 tjednu trudnoće, taman kada smo išli pojest nešto ja sam prokrvarila.
Ovaj put to je bila svježa krv ( ona za koju mi je ginekolog rekao da je ta krv alarm) .
Sva sreća u nesreći da je bolnica bila blizu.
Odmah su me stavili na ultrazvuk i rekli mi da je srce moje bebe stalo.
Koja bol...
Koja neopisiva i nikad doživljena bol.
Odbijala sam tu informaciju, tražila sam mišljenje doktora u drugoj smjeni.
Naravno, odmah su mi ujutro ispunili želju te me je druga doktorica preuzela i rekla mi je isto.
Tražila sam da mi puste zvuk jer je to nemoguće.
Ne mogu opet to preživjeti, ne može se to meni opet desiti.
Koji vrag, jebemu?
1000 pitanja je bilo u mojoj glavi.
Sljedeće je bilo pitanje dali želim dobiti lijek i ići doma da se očistim ili ostati na operaciji?
Kakav crni lijek i doma opet to prolaziti??
Tko to radi?
Ostala sam, bilo je lakše tako.
Noć prije je samnom na video pozivu bila moja Ana.
To je najluđe biće od 40 + godina što šeta ovim svijetom.
Da nije bilo nje ja bi izgorila.
Doslovno.
Odradila sam i tu operaciju i nikad neću zaboraviti taj osjećaj praznine.
To ne možeš opisati, to možeš samo (nedaj Bože) osjetiti.
Pišem ovo za sve vas koje ste to doživjele.
Niste same, niste krive, niste manje vrijedne.
Baš naprotiv.
Sve smo mi lavice, sve smo mi vrijedne i bitne.
Nitko nije toliko jak kao mama koja je to prošla.
To nije samo začeta stanica, balončić sa plodom.
To je bio cijeli moj svemir u tim tjednima.
To je bila moja ljubav.
To je bila moja željica.
I još je.
Zato vam želim reći da se ne suzdržavate.
Plačite, vrištite, lupajte ali se dignite.
Morate, jer ima onih koji su tu i koji vas trebaju.
Ja sam jedan dan otišla u šumu nakon što sam se opet ustala iz kreveta, obrisala suze i dignula glavu.
Sjećam se da sam sjela na travu i doslovno se izvrištala.
Cijelim svojim bićem.
Ni danas mi nije lako na 07.01 i na 07.05.
Neznam ni dali će biti.
Vrijeme zaista neke pute ne liječi kako stari kažu.
Samo se naučiš sa time živjeti, ali od padanja nema ništa.
Od padanja nisi ništa napravila.
Uostalom, uvijek se u tim situacijamna pitam dali bi ti anđeli htjeli da sam na dnu ili na vrhu?
Ja uvijek biram vrh.
Nakon nekog vremena vratila sam se svojim treninzima.
Vratila sam se onome gdje sam se osjećala najugodnije, gdje sam bila ja.
Samo Diana, bez titule majke, žene, kćeri ili prijateljice.
Opet sam bila u svojem svijetu i to mi je pomoglo.
Ako bilo koja od vas nezna što napraviti nakon toga, ovo je moj savjet.
Vratite sebe sebi!
Tamo gdje ste najsretniji u onome što radite.
Izađite iz tog kreveta, skuhajte si kavu, dignite glavu, popravite tu krunu na svojoj glavi i krenite naprijed .
Kvragu, nije lako ja to znam ali dajte, morate.
Zahvalite svojem tijelu (ako je to bilo u ranoj trudnoći) da je bilo tako jer je moglo biti puno gore.
Zahvalite mu svijesno što vam služi i što vas štiti, jer da je bilo sve ok nebi došlo do toga.
I još jedan savijet, ne pitajte se ništa previše .
To vas samo može unazadit, pićite naprijed jer je tamo budućnost.
Od tapkanja na mjestu i okretanja nemate ništa.
S ogomnom ljubavlju,
Diana