Oduvijek su mi govorili da bi trebala pisati i kako mi to savršeno ide.
Za 28. rođendan sam od prijateljice dobila praznu knjigu, ručno napravljenu uz želju da ju jednog dana ispišem.
Svi moji najbliži ljudi zaista vjeruju da mi ovo dobro ide, a ja se nekako natječem sa njima u totalno drugom smjeru.
I zaista sam furala taj film, sve do nedavno.
Zanimljive su te male "bubice u glavi" što ti svako malo netko ostavi.
Nedavno sam pročitala knjigu od Kristine Kuzmić, te sam na jednoj kavi sa prijateljicom došla do zaključka kako me podsjeća na mene po načinu na koji je pisala, ali i sa stavovima koje je imala u datim trenucima svojeg života.
Tu sam joj knjigu posudila uz molbu da mi kaže svoje mišljenje o tome nakon što ju pročita.
I, jesmo li zaključile isto?
Nećeš ti pitanja, pa naravno da jesmo!
Onda sam si rekla OK idemo u tom smjeru.
I evo me sada tu.
Stvorila sam nekakav blog jer pisanje te unikatno rađene knjige nema smisla obzirom da sam kao običan smrtnik i frizer kojem su ruke više nego potrebne, a tipkanje po tipkovnici je puno lakše i nećemo se lagati, osjećam se kao neka super cool poslovna žena sa tim tabletom ispred sebe.
Tako da sam iskoristila svoj rođendan, te sam dovoljno dugo bila uporna kako bi mi ga moj suprug kupio.
Nije stvar da ga moram moliti da mi nešto kupi, da se razumijemo, nego je stvar u tome da bi ja kupila prvi proizvod nakon što u tražilici napišem riječ "tablet" , a on je tip osobe koji će se posvetiti malo istraživanju i kupiti maximalno dobar proizvod za ovomjesečno "mi to možemo" izdanje.
To bi trebao biti uvod u sve ovo.
Naravno da bi dobrodošlo predstavljanje same sebe i onoga što ću ja pisati, pa da krenemo..
Moje ime je Diana Đurić.
Dolazim iz Rijeke, najdražeg grada Primorja.
Imam 34 godine i mama sam dvije djevojčice.
Trenutno živim u Njemačkoj (kao i pola Hrvatske, tako da slobodno dignite ruku ako ste u mojem timu :) ) .
Tu sam već 3 godine i radim kao frizer u jednom salonu.
Karakterno sam osoba koja je dosta prgava (nazovimo to odlučna) i jaka u situacijama koje su izazovne, pa sam zbog toga odlučila poslušati svoje ljude i otvoriti blog kako bi svojim iskustvom u određenim situacijama mogla pomoći drugima.
Prvenstveno mi je namjera bila pisati ženama koje se bore sa izgubljenim trudnoćama ili su samohrane mame koje su odlučile uzeti stvar u svoje ruke, ali sam sada uvjerena da će ovdje biti puno više tema.
Nazovimo to slično pisanju vlastitog dnevnika.
Tako da...
Toliko od mene u ovome uvodnom postu i želim Vam ugodan ostatak dana.
Do čitanja,
Diana
Kommentar hinzufügen
Kommentare